Tradicionalnom manifestacijom sjećanja na „Hasinom vrhu“, na Grmuško-srbljanskom platou, ratni komandanti, borci, članovi njihovih porodica, ali i predstavnici vlasti, kao i brojni građani podsjetili su se danas na slamanje najteže ofanzive agresora na Bihaćki okrug, koja je počela 6. februara i trajala sve do marta 1994. godine.
Cilj agresora bio je usmjeren na protjerivanje i uništavanje snaga Petog korpusa, ulazak u kanjon Une, uništavanje Hidroelektrane „Kostela“ i presijecanje komunikacije Bihać-Cazin. Bio je to jedan od najtežih perioda odbrane života u tadašnjem Bihaćkom okrugu. U bespoštednim i presudnim borbama na području od oko hiljadu kvadratnih metara poginula su 102 borca, a ranjeno ih je oko 400, što samo po sebi govori o snazi s kojom je agresor krenuo u ofanzivna djelovanja prema slobodnom dijelu tadašnjeg Bihaćkog okruga.
Upravo to je razlog, zbog čega se i 28 godina poslije, trebala odati počast i iskazati zahvalnost. Zbog značaja „Hasinog vrha“ za odbranu tadašnjeg Bihaćkog okruga i danas je potencirana obaveza izgradnje spomen-obilježja na ovom mjestu. Zajedništvo Krajišnika potvrđeno je i danas na ovoj lokaciji, na koju su došli građani iz svih dijelova USK, države ali i dijaspore.
KOTA HASIN VRH
U februaru svake godine stanovnici bošnjačkih naselja na lijevoj obali Une prisjećaju se jednog od najvažnijih događaja svoje novije historije, događaja koji je bio sudbonosan za dalju odbranu Cazinske krajine i opstanak bošnjačkog stanovništva na ovim prostorima. Riječ je o februarskoj ofanzivi koja je među Krajišnicima poznata kao najveća agresorska kampanja na području tadašnjeg Okruga Bihać. Cilj ovog općeg četničkog napada bio je protjerivanje snaga 5. korpusa Armije RBiH s Grabeškog i Grmuško-srbljanskog platoa, zauzimanje i uništenje HE “Kostela”, kao i presijecanje komunikacije Bihać – Cazin. Februarska ofanziva počela je 6. februara 1994. godine, u ranim jutarnjim satima, u zoni odgovornosti 501. i 503. brdske brigade te 504. lake brigade 5. korpusa Armije RBiH.
Artiljerijski napad agresora na položaje boraca 5. korpusa Armije RBiH u rejonu Vrška, Hasinog Vrha, Alibegovića Kose, Velike i Male Zečice, Barakovca i Vijenca trebao je demoralizirati bosanske branioce i pripremiti teren za napad neprijateljskih diverzantskih jedinica, čiji je primarni cilj bio zauzimanje i uništenje HE “Kostela”. Bez ovog energetskog objekta, bolnice, kasarne kao i namjenska industrija na području Bihaćkog okruga bile bi praktično beskorisne.
U prvim je napadima neprijatelj nakratko preoteo dio položaja 5. korpusa. Međutim, zahvaljujući poznatoj hrabrosti i požrtvovanosti Krajišnika, a ponajviše njihovoj slozi, napredovanje neprijatelja zaustavljeno je, a potom su i vraćeni ranije izgubljeni položaji. U ispomoć napadnutim jedinicama brzo su stigle i ostale jedinice 5. korpusa, koje su, uprkos iscrpljenosti, slaboj opremljenosti i ekstremno niskim temperaturama tokom cijelog februara, uspjele zaustavljati napade daleko brojnijeg i jačeg neprijatelja.
Glavno poprište sukoba bilo je na Koti 625, zvanoj Hasin Vrh, koji je bio od izuzetne strateške važnosti. S obzirom na to da je ovo uzvišenje ranije nekoliko puta padalo u ruke VRS-a, ovdašnji borci znali su za ovaj položaj reći: “Do podne Hasin, od podne Vasin.” Bilo kako bilo, u vrijeme trajanja ofanzive na ovom poprištu testirala se hrabrost, izdržljivost, patriotizam i spremnost na žrtvu. Tu su, rame uz rame, stajali hrabri borci sa svojim starješinama iz svih mjesta diljem ljute Krajine. Svakodnevno su ginuli i trpjeli patnje, ali nisu pokleknuli. U ovim borbama poginula su 102 pripadnika 5. korpusa, dok ih je oko 400 ranjeno.
Sjećanja na krvave okršaje i dalje su veoma svježa kod svih učesnika bitke. Među njima je i bivši pripadnik ČSN “Hamze” Husein Dizdarević zvani Nindža, koji nam priča o teškoćama koje su borci pretrpjeli: “Situacija je bila teška. Kiša, snijeg, led, velika hladnoća. Mi neobučeni, nespremljeni, iscrpljeni, ali smo imali čvrstu volju i čvrst karakter da se borimo i odbranimo narod. Puno se ginulo. Bila je magla i smanjena vidljivost, a dosta naših nije poznavalo teren. Evo, ovdje su izginuli moji drugovi iz ‘Hamzi’: Husein Čaušević, Nijaz Dizdarević, Eso Šahinović, Hasan i Suljo Šekić, sinovi Omera Šekića. Vidiš sudbine, evo, ovih je dana umro i njihov brat Husnija. Svi su oni izginuli i ostali na četničkim linijama. Nije bilo moguće izvući ih. Kasnije su razmijenjeni. Pored njih, izginulo je još dosta momaka iz naše jedinice”, prisjeća se Husein Dizdarević.
BUŽIMLJANI DOLAZE
U ispomoć napadnutim jedinicama došle su ostale jedinice 5. korpusa, među kojima borci 505. viteške, 511. slavne, 517. lake i 510. oslobodilačke brigade, predvođene rahmetli komandantom Izetom Nanićem, Amirom Avdićem i generalom Dudakovićem. U teškim borbama i bolnim gubicima odbacili su neprijateljske snage od sela Spahići, uspostavili novu liniju odbrane te tako u narednim danima, na velikim hladnoćama kada su temperature padale i 20 stepeni ispod nule, u snijegu višem od pola metra, uspjeli zadržati najtežu i najjaču ofanzivu koja je ikad krenula na Bihaćki okrug i 5. korpus.
Stupanjem u borbena dejstva ostalih jedinica Korpusa s 505. viteškom motorizovanom brigadom iz Bužima, u rejonu Grmuško-srbljanskog platoa došlo je do rasterećenja jedinica Korpusa, a porastao je i moral branitelja, posebno kad su vidjeli komandanta Izeta Nanića da dolazi sa svojim Bužimljanima. “Dolaze Bužimljani!”, bio je uzvik koji je donosio nadu i olakšanje. Borce 505. viteške pratio je glas iskusnih, čvrstih i nepobjedivih ratnika. Dolazili su u većem broju, tako da se u jednom momentu u rejonu Grmuško-srbljanskog platoa nalazilo 18 vodova 505. viteške brigade. O ulozi ove jedinice prisjetio se i Šefik Veladžić, koji je u to vrijeme bio komandant jurišnog bataljona 505. viteške motorizovane brigade iz Bužima.
“Učešće 505. bilo je značajno u slamanju četničke februarske ofanzive. Sjećam se da sam došao drugog dana ofanzive i sa svojim komandirima otišao sam u izviđanje kako bih pripremio teren i uveo jedinice 505. S obzirom na to da su taj dan četnici kidisali na Hasin Vrh, sa svojim komandirima sam ušao u borbu. Bila je to bliska borba u kojoj sam poslije i bio teže ranjen. Odmah nakon moje evakuacije i zbrinjavanja, navečer, komandant rahmetli Izet Nanić doveo je jednu moju jurišnu četu, a zatim i ostale manevarske jedinice. Iz dana u dan pojačavao je snage na ovim prostorima s obzirom na to da je već 8. februara vidio koja je širina te četničke ofanzive i s kojim snagama četnici raspolažu.
U jednom je momentu i sam komandant rahmetli Izet Nanić, kod uvođenja ‘Hamzi’ na Spahića Glavicu, došao gotovo u direktni kontakt i borbu s četnicima, a bio je sam s obavještajcem i dva policajca iz osiguranja. Nasreću, izbjegli su ono najgore. Hoću reći koliko je neprijatelj bio blizu i koliko su linije bile blizu jedna druge. Rahmetli Nanić sa svojim ‘Hamzama’ spriječio je tad prodor četnika do HE ‘Kostela’. Oslobađanjem Spahića Glavice i potiskivanjem četnika stvorile su se pretpostavke za uvezivanje kvalitetnije linije na ovim prostorima. Naravno, nije ofanziva stala, ali je značajno olakšana odbrana nakon uvođenja inžinjerijskih jedinica iz Bužima koje su utvrdile liniju. Kasnije je bilo sve lakše braniti dostignutu liniju”, kazao nam je Šefik Veladžić .
ABDIĆEV NOŽ U LEĐA
Nedugo po otpočinjanju neprijateljske ofanzive, u najtežim trenucima koje su preživljavale jedinice 5. korpusa, najveći izdajnik bošnjačkog naroda Fikret Abdić sa svojim pristašama staje na stranu četnika. Nije se obazirao na proteste oko 1.000 građana Velike Kladuše koji su tražili da se pomogne napadnutom dijelu Bihaćkog okruga. Štaviše, izdajnik ne samo da nije pomogao svoje sugrađane nego je sa svojim zaglupljenim pristašama silovito napao na linije odbrane 5. korpusa u okolini Todorova. Izdaja dojučerašnjih saboraca veoma je pogodila krajiške borce. Tih trenutaka dobro se sjeća Nermin Šabić, bivši borac ČSN “Hamze” i učesnik koji je zapisao:
“5. februara te ratne 1994. godine naš je vod otišao na Todorovo da zamijeni neku jedinicu koja je upućena u Čavu radi smotre. Sjećam se da taj dan nije bilo snijega, ali je bilo ono neko ‘vučije’ vrijeme, ni tamo, ni ‘vamo… Mučna situacija. Ovdje su se koplja lomila već u nekoliko navrata i poprilično je svima jasno kako će se situacija i ubuduće odvijati i svako bi od nas najsretniji bio da je to bio samo ružan san gladnog, golog, bosog i promrzlog vojnika, ali nije bio. Svjedočila je tome prelijepa bijela džamija s dvije munare, jedina takva u Krajini u to vrijeme, koja je u insanu budila nekakav neopisiv osjećaj blistajući posebnom ljepotom u cijelom tom jadu koji je okruživao.
Prelijepa, a sva ‘izranjavana’ gelerima granata, tromblona, ručnih bacača, metaka svih kalibara, ponajviše onda kada je Fikret Abdić svojim jurišnicima rekao da nas istjeraju iz Todorova, pa makar ga svega sravnili sa zemljom, on će opet napraviti i bolje i ljepše. I nije im treb’o dva puta reći… Krenuli su bezočno k’o nikad prije. I džabe… sve uništili, a nas iz njega makli nisu ni jednog centa. Bilo je tu nekako čudno stajati i gledati tu džamiju koja dominira cijelim krajem i znati da su oko nje naši dojučerašnji saborci, naši, trebali bi barem biti ‘braća muslimani’. Ali, stvari su takve kakve jesu i kad pogledaš u onu kuću od šepera pa se sjetiš da je tu poginuo rahmetli Suljo, pa onda pogled odluta desno ka Ćulumku i sjetiš se gazije Ahme, pa Hamde Čupare, pa tamo još dalje rahmetli Hrke i tamo ispred džamije rahmetli Bajke i još nekih od njih kojih više nema među nama, a kasnije će ih biti još i još, pa opet tako…
S nekog malog tranzistora kojem se ona baterija od 1,5 V svako malo vadi da se ugrije na šporetu i opet bar malo ‘oživi’ dolazi tužna vijest da je u Sarajevu na nekoj pijaci Markale, za koju, eto, prvi put čujemo da ima, poginulo, kako javljaju, preko 60 ljudi, a preko stotinu ih je ranjeno. Ta vijest svu ovu besmisao u kojoj se nalazimo čini još težom i većom, ali šta se tu može… Pogotovo šta možemo mi, vojnici, borci, obični smrtnici koji krajnje smireno čekamo ‘svoj red’. Bilo je nekako možda oko ikindije, kad zovu s onu tamo stranu i pitaju: ‘ Ooo, didovi, šta je to bilo u Sarajevu?’ Dovikujemo se, ali ne mora se plaho ni vikati jer nisu oni daleko od nas, na nekim mjestima nema više od 50 metara. Neki se naklatio pa ‘laje’ o svemu i svačemu, a među nama stoji rahmetli Zvrkić.
Kuća mu nije daleko s ovog mjesta, ali je tamo kod njih, a on je došao ovamo na našu stranu i sad se prebacuje i snalazi kako zna i umije. Isto kao i većina nas koji smo ostavili svoje kuće pred najezdom četnika. Njemu je bilo teže jer su njega od njegove porodice odvojili izdajnici svog naroda, koji će ga nakon pola godine i ubiti, dok je na čelu naše jedinice jurišao u nove pobjede. Kako je to bio dobar momak, neka mu je rahmet vječni, a bome i borac bezbeli. I tako, prepozna on po glasu ko bi to mogao biti i zovnu ga po imenu, pa mu reče: ‘Viči šta god hoćeš, ali doći će dan kad ćemo se sresti i pogledati se u oči.’ Od tamo više ni riječ. Sigurni smo bili da se fakat radi o onom na koga on sumnja, ali mi drugi osim njega nismo znali o kome se radi. Proći će malo vremena, kad opet zovu otud i pitaju jesmo li gladni, da li bismo mogli ‘Topsa’.
Ne obaziremo se na njih, a oni u jednom momentu dovikuju da ćemo za 8. februara vidjeti šta će biti na Bihaću. Viču: ‘Bit će vam veselo, priprem’te se dobro!’ Nismo ni tome davali posebnu pažnju, a onda već sutradan, dakle 6., iz pravca Bihaća čule su se jake i potmule detonacije. Naravno, da bismo mi to čuli na ovoj udaljenosti, moralo se raditi o veoma velikim kalibrima projektila. Oni opet dovikuju: ‘Eto, malo su vam četnici požurili!’ Bez sumnje, imali su informaciju da će nas četnici napasti. Ne da mi se pisati o pojedinostima, ali od tog dana pa u narednih mjesec-dva dešavat će se sve ono što je danas manje-više svima znano, a zove se februarska ofanziva, odnosno, radilo se o izuzetno jakim napadima na Grmuško-srbljanski plato. Poginut će tu i biti ranjeno u tom vremenu zasigurno više ljudi nego na već spomenutim Markalama, neka im je svima rahmet”, zapisao je Nermin Šabić.
(Saff/RTVUSK/Stav)
