Autor: Ahmet Sejdić/ Bosnaglobal.net
Za višegodišnje hvalospijeve gospodina Amira Reke –„Makedonca“ sam mislio da će biti prepoznate i zaustavljene od strane svjedoka istine ili institucija sistema. Ja sam jedan od svjedoka događaja na koji se Reko poziva i direktni učesnik „velikog djela“ kako to on plasira, u očito dobro pripremljenoj i sračunatoj priči sa određenim ciljevima.
Njegovom ulogom i misijom će se valjda početi baviti institucije sistema a ja želim ukazati na neistine i prljave podvale.
Istinu o doživljaju na Bučju kod Goražda ja sam napisao odmah po okončanju agresije na RBiH i objavio u knjizi „Biti svjedok istine 1“, ne znajući da će Reko 15 godina poslije lažima pokušati da je izbriše i izgradi mit „spasioca“ , humaniste i velikog komadanta.
Prvo. Velika i bitna laž na koju želim ukazati jeste da je „naređeno“ da se pobiju svi Srbi koji su na Bučju na način da je upotrebljen termin „očistiti teren“, te da je to gospodin Hadžo Efendić predsjednik Ratnog predsjedništva Opštine Goražde naredio i gestikulacijom pokazao da se pobiju svi srpski civili i vojnici koji se nađu na tom prostoru.
Meni je naredbu usmeno prenio komadant opštinskog štaba major Husnija Hrapo, rekavši mi da je to najbitnije riješiti vojnički jer je to opasnost za liniju odbrane 43. Drinske udarne brigade, ali i za sam grad Goražde. Niti jednom riječju a ni gestom mi nije rečeno da treba ili da to znači pobiti sve -„očistiti“. U naredbi nije značilo pobiti nedužne civile već vojnički očistiti od zaostalih neprijateljskih vojnika, minsko ekspolzivnih prepreka, fortifikacijskih prepreka i ostalog. Sam Amir Reko je u svojim naređenjima koristio termin „očistiti teren“ što sam imao priliku vidjeti i uvjeriti se, što znači da dobro zna šta to podrazumijeva i obuhvata.
Drugo. U realizaciji naredbe jedinica koju sam vodio je pridodata 43. Drinskoj brigadi kojom je komandovao Amir Reko za izvršenje zadataka razoružavanja neprijateljske jedinice na lokalitetu sela Bučje. Taj zadatak je Amirova jedinica pokušala izvršiti u dva navrata prije našeg dolaska ali nije uspjela u tome. U pripremi realizacije naredbe Amir i ja smo odlučili da napišemo pismo-poziv za predaju kako bi izbjegli rizike koji su neminovni u borbenim djelovanjima. Pismo je napisao Amir a ja sam dao neke sitne korekcije koje su uvažene. Izvidili smo teren i odlučili da napad na četničku jedinicu iz pravca Gradine ka Bučju izvrši jedinica koju sam predvodio, a da Amir sa svojim borcima bude sa strane – sa boka ukoliko bude potrebna pomoć i podrška. Amir je poslao kurira i pismo –poziv za predaju oružja. Četnici su se predali bez otpora jer su uvidjeli da su u bezizlaznoj situaciji. Predali su dio oružja a dio sakrili.
Kad sam stigao na mjestu predaje Amir Reko je držao nekakav govor ispred grupe koja se predala, tako da nisam čuo cijeli njegov govor. Uglavnom poruka je bila da zarobljenici mogu ići za Čajniče slobodno ili ostati ako to žele da žive i na Bučju bezbjedno i bez problema. Niti je rečeno, niti sam čuo, niti je bilo razloga da Amir Reko spašava zarobljene četnike a posebno civile od boraca koje sam ja vodio. Nisam primjetio ni da je neko od boraca 43. Drinske brigade pokušao ili prijetio da će pobiti zarobljenike.
Dakle Amir Reko je mogao spašavati i spašavao je zarobljene samo od sebe.
Treće. Što se tiče nekakvih sposobnosti kao komadanta ili oslobodioca, njegova dva neuspješna pokušaja u rješavanju razoružavanja četnika Bučja dovoljno govore.
Četvrto. Armija Rebublike Bosne i Hercegovine je bila multietnička u Goraždu i cijeloj Bosni i Hercegovini i ja sam imao čast da sve borce vidim – gledam prvenstveno kao ljude branioce, posebno u goraždanskom okruženju, u paklu borbe za spas golih života ali i naše jedine domovine. Amir Reko Armiju RBiH lažno želi predstaviti kao zločinačku i jednonacionalnu. Tu sam jedan od milion svjedoka a za to su najbolji dokazi presude iz Haga, koje su jedinice bile zločinačke i kakva je bila Armija RBiH.
Peto. Goražde je ponosni heroj grad, što neće promijeniti ni uprljati niti Amir Reko niti klike i lobiji koji to pokušavaju. Tom herojstvu su doprinijeli časni, hrabri, Bosni i Hercegovini odani borci –patriote koji nisu niti će ikada izdati istinu o odbrani svoje domovine. Takve ne mogu niti ucijeniti niti kupiti bilo čime da najčasniju ulogu u životu upotrijebe za bilo kakve projekte podvala, laži i prevara.
Goražde je historijski potvrđen heroj grad i njegova časna odbrana je primjer koji će svijetliti svim ljudima svijeta i civilizaciji.
Ta borba i dostojanstvo, sa toliko fenomena da se teško može shvatiti mogućom, služit će za proučavanje i naučne radove o tome šta sve ljudi koji su odlučni mogu izdržati.
Šesto. Blaćenje istinskih legendi odbrane Goražda i RBiH i njihovih ogromnih istinskih djela, kao što je rahmetli Zaim Imamović jedan od najvećih komadanata Armije Republike BiH, ljigav je način da se dođe do popularnosti i izgradi sopstveni ugled. Tu sam svjedok, hvala Bogu, ne i jedini. Borci Armije RBiH dobro znaju ko je Zaim Imamović a za komadanta, dezertera Reku znaju da već dugo godina laže i prlja ugled časnih ljudi tražeći sebi nagrade i „internacionalni“ ugled.
Sedmo. Osam godina slušam podvale i neistine koje se uvijek proširuju slatkom pričom „humaniste“, „heroja“ i „komadanta oslobodioca“ Amira Reke. Mediji to objavljuju bez provjere a odgovorni sudionici šute. Sramno i jadno. Stoga ću svemu tome suprotstaviti istinu i biću svjedok istine da ono što je kao razlog za „kandidaturu za Nobelovu nagradu“ i mnoštvo iznesenih bljuvotina o tim i ratnim događajima, Rekina laž sa dobro sračunatim ciljevima. Sramno je da je toliko povodljivih i naivnih ljudi i medija da prljavu laž ne provjere već je plasiraju kao biser i primjer „humanosti“, „herojstva“ i „velikog djela“.
Toliko za sada o „humanosti“ i „herojskim djelima“ Amira Reke.
