Malo iza podne 5. februara 1994. godine granata kalibra 120 mm, ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske na području sela Mrkovići, pala je na sarajevsku pijacu Markale i ubila 68 osoba. Još 144 ljudi je teže ili lakše ranjeno. Bio je to prvi od dva stravična najveća masakra u opkoljenom Sarajevu, a zbog velikog broja žrtava 5. februar se obilježava kao Dana sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992.-1995. godina.
Jedan od 144 povrijeđenih građana Sarajeva bio je i Abid Kočević, danas 84-godišnji starac, koji, kako kaže, uvijek kada dođe na Markale sjeti se detalja tog stravičnog događaja.
Tog dana, iako je često dolazio na pijacu, na Markalama se našao sasvim slučajno. Sjeća se da je bio lijep dan i, za tadašnje sarajevske ratne uslove, veoma miran.
“Djelovalo je kao da neće biti granatiranja i narod je malo živnuo, izašao na pijacu. Odjednom je ‘gruhnulo’ i onda je zavladalo ‘svašta’, narod se uspaničio“, pričao je Kočević za Anadolu Agency (AA), dodavši:
“Bio sam u radnoj obavezi i po nalogu direktora sam morao puštati struju Hitnoj pomoći ili Armiji BiH, ili nekome… Tog dana bio sam kod Francuza u Skenderiji. Kada sam završio posao mom pomoćniku sam rekao da ide kući, a ja ću svojoj. Došao sam do muzičke škole i sjetio sam se da mi je supruga rekla da kupim paprike i vratim se na pijacu. Samo što sam se vratio granata je udarila.“
Kočević naglašava da bez obzira na ono što se njemu lično dogodilo, ali i ono što se događalo svim građanima Sarajeva tokom opsade, i dalje na sve ljude gleda jednako. Za njega, kaže postoje samo dobri i loši ljudi i ne interesuje ga kako se ko zove i koje je vjere ili nacije.
“Nisam nikada gledao vjeru. Uvijek sam gledao ljude po tome kakav je čovjek. Kod mene nema drugo, ili je dobar ili ne valja. Imam puno prijatelja pravoslavne i katoličke vjere, Jevreja, Engleza i Nijemaca. Nikako ne mogu da shvatim kako je došlo do toga da se ljudi mrze“, na glas je razmišljao Kočević.
On je od mjesta gdje je eksplodirala granata bio udaljen svega četiri ili pet metara, ali smatra da mu je upravo to spasilo život.
“Da sam bio malo dalje ranilo bi me u glavu, ali pošto sam bio blizu šrapneli idu nisko i pogodili su me u nogu. Sreću sam imao da su brzo intervenisali i spasili mi nogu“, priča Kočević.
Sa Markala je odvezen u bolnicu na Koševu odakle je odmah sutradan francuskim avionom, zajedno sa suprugom i dvije unuke, transportovan u američki vojnu bolnicu kod Frankfurta u Njemačkoj, gdje je operisan. Nakon toga je prebačen u Englesku, gdje je nastavio liječenje i oporavak. Iako je u Birminghamu imao odlične uslove za život 1998. godine se vratio u Sarajevo u kojem i danas živi, jer ne može bez ovdašnjeg naroda.
Često dođe do pijace Markale i čim uđe na pijacu odmah mu se vraćaju sjećanja od 5. februara prije 24 godine.
“Sve to ponovo vidim. Vidio sam kako vise ljudska crijeva i tada mi je palo na pamet da su ista ko kokošja. U takvoj nevolji, to mi je palo na pamet, kada su me nosili. Zamislite! Leže ljudi, nikoga nema da pogleda, došli su ljudi da nam pomognu, nosili nas u auta. Uglavnom dobro sam prošao, a i drugi koji su otišli, većina ih se nije vratila“, kaže Kočević i dodaje da bi volio da ljudi šire toleranciju, a ne da mrze jedni druge.
Sarajevska pijaca Markale tokom opsade Sarajeva bila je mjesto dva stravična masakra. Nakon ispaljenih granata sa položaja Vojske Republike Srpske prvo je 5. februara 1994. godine ubijeno 68, a ranjeno 144 ljudi, a zatim 28. augusta 1995. godine život je izgubilo 37 građana Sarajeva, a povrijeđeno ih je 90.
Opsada Sarajeva od 1992. do 1996. godine, koja je trajala 1.425 dana bila je najokrutnije vojno djelovanje na jedan grad u novijoj istoriji čovječanstva. Tokom opsade, prema zvaničnim podacima Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH ubijeno 11.541 građana Sarajeva, među kojima i 1.601 dijete. Ranjeno je preko 61.136 civila, od čega čak 14.947 djece.
Kanton Sarajevo je 1996. godine izgradio spomen-ploču posvećenu ubijenim građanima Sarajeva u masakru 5. februara 1994. godine na pijaci Markale. kasnije su iza 2000. godine tokom obnove pijace dodana imena poginulih na fasadu zgrade zelene pijace i pleksiglas preko otiska granate.
Na spomeniku piše tekst: “Na ovom su mjestu srpski zločinci 5. februara 1994. ubili su 67 građana Sarajeva. Rahmet, pokoj i šutnja mrtvima. Proučite Fatihu i pomolite se, pamtite i opominjite. Građani Sarajeva.“
– Imena poginulih građana –
U masakru na Markalama 5. februara 1994. godine ubijeni su: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Ćosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selima Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.
